poisoned world around us
18.09.2012., utorak
...may angels lead you in...
|
Oblačim crnu, usku haljinu. Seže mi desetak centimetara iznad koljena. Polako uvlačim svoja mala stopala u štikle. Pete su im svega 10 centimetara, al za mene je i to previše jer navikla sam na starke i druge tenisice, no majka je rekla da ću u štiklama izgledati više i svečanije pa eto neka joj je po volji. uvijam zlatne pramenove figarom kako bi dobili pravilniju i ujednačenu formu. Nanosim na oči u nekoliko poteza ravne, podeblje linije crnim tušem, a na usta neko obično sjajilo, boje kože, da se ne ističe previše. Još samo malo maskare na trepavice, dašak parfema i spremna sam. Dok se vozimo cijelo vrijeme razmišljam i smišljam moguće scenarije. Razna pitanja prolaze mi glavom. Koliko će ljudi doći? Hoće li biti tmurna atmosfera kao nekidan kod bake? Jesmo li uspjeli olakšati dušu ili nam je preostalo još ponešto žalosti i sada je došlo vrijeme da ju okončamo? Dolazimo na odredište. Nema još nikoga meni poznatog. Samo neka daljnja rodbina koju sam vidjela možda jednom kad sam imala 5 godina. Sjednemo u kafić na sok kako bi se osvježili dok čekamo ostatak rodbine. Pričamo o nekim običnim stvarima poput fakseva, završnih radova i budućih planova. Dolazi ostatak obitelji i svi se uputimo do dvorane za ispraćaj. Otvorili su vrata i prva je ušla baka te moj tata zajedno s njom, pridržavajući ju dok je jecala i molila za djedovu dušu. Nakon njih ušla je moja majka, zatim moj brat, a onda sam trebala ja. Zaustavila me knedla u grlu i trebala sam još nekoliko trenutaka da se malo saberem pa sam svoje mjesto prepustila bratiću. Naposlijetku sam polako ušetala u dvoranu pokušavajući biti što smirenija. Čulo se samo odzvanjanje mojih potpetica i pokoji jecaj. Stala sam pred lijes, blagoslovila ga i počela moliti. Nije dugo potrajalo, suze su mi navrle na oči i slomila sam se. Brzo sam se prekrižila i smjestila kraj brata koji me zagrlio i rekao da će sve biti u redu. Znala sam to. Znala sam da mu je došlo vrijeme, da je on završio svoju misiju ovdje na zemlji i da je sad na boljem mjestu i sve ono što ti kažu kad te žele utješiti. Znala sam to, ali svejedno je bilo teško. Vjerojatno bih i uspjela ostati čvrsta da me nije svaki put slomila tuga koju bih vidjela u tatinim očima, u bakinim suzama i tetinim jecajima. Malo me vratio u stvarnost fotograf koji nas je pitao želimo li sliku s lijesom što je druga teta istog časa odbila. Počela sam malo više razmišljati o tome. Slikati se ili ne na pogrebu? Neznam... još uvijek nisam sigurna što bih odgovorila da se direktno obratio meni. Slikamo krštenja, rođendane, pričest, krizmu, vjenčanja i većinom neke vesele prigode. Jedine slike pogreba koje sam vidjela su od pogreba otprije 3 godine. I to nisu slikane po želji obitelji, već zato što je to bila velika tragedija koja je zahvatila malo selo. Tragedija u kojoj je umrlo dvoje meni dragih prijatelja i još jedna osoba koju nisam tako dobro poznavala. U svakom slučaju, nismo slikali pogreb. Svećenik je zajedno s pjevačima ,lijepim riječima ispratio našeg pokojnog djeda i na kraju smo otišli u neki restoran. Izmolili smo nekoliko molitvi i nazdravili u njegovo ime. Pričali smo brojne anegdote koje smo doživjeli s djedom. Nikad neću zaboraviti letnju kuhinju i to kako smo se braco i ja iskradali iz kuće kako bi s dedom popili gemišt. Ahh... imala sam svega deset godina, a braco jedva sedam kad smo popili svoj prvi gemišt. Bila su to dobra vremena. Deda je bio pravi veseljak. Svaki put kad bismo došli u zagorje na radiju bi na sav glas treštalo: „Pjevaj mi, pjevaj, sokole!“ i mnoge druge zagorske i slavonske pjesme. Bio je to dobar čovjek koji se nikada nikome nije zamjerio, a i nikad se nitko nije zamjerio njemu. Iako nije bio biološki otac mom tati, boljeg oca nije mogao poželjeti, a ja sam ga definitivno uvijek smatrala svojim pravim djedom. Mnogi su došli izraziti nam sućut i oprostiti se od njega. Bilo je lijepo za vidjeti koliko je prijatelja imao. Zahvalna sam za svaki trenutak proveden s njim i ostat će mi zauvijek u lijepom sjećanju. Počivao u miru deda! Svaki gemišt koji popijem posvećujem tebi... Ana |
15.02.2012., srijeda
Notebook na Valentinovo. seriously? SERIOUSLY?! -.-'
i to kaj nisam potrošila sve paketiće maramica koje sam uspjela naći, a kad je i toga ponestalo nastradali su rukavi neke obične pamučne majice koju sam nosila na sebi. ryan gosling i rachel mcadams tako su uvjerljivo prikazali svu dramu i čari njihove ljubavi da sam osjećala kao da ju zapravo i ja proživljavam. tako mi i treba kad na Valentinovo odlučim ostati doma, ali stvarno sam bila umorna i od ispita i od neispavanosti. i znam da bi mi s karlom bilo uistinu zabavno vani komentirati zaljubljene parove i samu ideju valentinova jer ako vas itko može učiniti sretnim što nemate bolju polovicu u ovo doba to je karlo. možda bih čak uživala i u tome da me lea rasturi u pikadu u legendi, ili uživala na pivi u medi, plešući u purgeraju, al ovako sam pogledala dramu koju sam ionako jednom htjela pogledati, ali se nikad nisam usudila. razlog je naveden u prvoj rečenici posta. i stvarno mi je nevjerojatno da netko može toliko voljeti nekoga kao što noah voli allie. nevjerojatno i fascinantno, nadahnjujuće i prekrasno. neznam što bih ja učinila na allienom mjestu da mi neki momak pristupi onako kako je noah pristupio njoj. vjerojatno bih mu se nasmijala i rekla: "ne, hvala!" vjerojatno bih pomislila da je neki ženskaroš i da će za 5 min prodati istu foru nekoj drugoj. a opet, možda i ne bih. tko zna. nemam baš previše povjerenja u muškarce jer sam odrasla samo s momcima, budući da sam jedino žensko dijete u obitelji i široj rodbini, te tako dosta dobro upoznala njihov način razmišljanja koji mi se baš i nije svidio. stoga mi treba neko vrijeme da počnem vjerovati nekome, a onda i da se zaljubim, al kad padnem onda zbilja padnem. rončica kaže da padam na misteriozne momke koje treba "popraviti". i uistinu, volim biti popravljač. osjećam se korisnom. ne samo u ljubavi nego i u svemu ostalom. jednostavno MORAM popravljati. da, to je moja mana jer se često zbog toga petljam u stvari koje me se ne tiču i ponekad zapravo više pogoršam nego što popravim. :/ al u svakom slučaju mislim da se neću tako lako riješiti te navike pa zapravo nema smisla sad ulaziti u dublju raspravu. nadalje ne volim direktna upucavanja i u 90% slučajeva ću odmah reći ne (u onih 10% alkohol igra veliku ulogu jer kad alkohol poteče mojim žilama postanem veoma senzitivna i željna nježnosti -.-'). imam svoju neku priču koju želim slijediti: najprije prijateljstvo, zatim oboje otkrivamo da smo ludi jedno za drugim i onda "they lived happily ever after" kao u bajkama i filmovima ne? i tako s vremena na vrijeme poljubim kojeg stranca i požalim jer time nisam ništa bliže onome što zapravo želim, štoviše sve se više udaljavam. a zapravo ni sama neznam što je to točno ono što želim, ali znam da "ono" nije to. stoga se pošteđujem žaljenja dan kasnije i prestajem dopuštati momcima da i pomisle o polaganju prava na moje usne. vidjet ćeš me kako se kao i dosad zabavljam plešući s prijateljima jer je to ono zbog čega zapravo izlazim van i osjećam se dobro, sa ili bez bolje polovice. a ako počnem osjećati melankoliju, pustit ću NOFX ili neki drugi žestoki punk, pogledat horrorac, pojest čokoladu i voila! ko nova :D e da, skoro zaboravih. sretno vam Valentinovo ljudi! Nadam se da je kupid dobro pogodio strelicom! with love, Faith *evo dragi nije Božić, al nadam se da je Valentinovo dostojna zamjena ;) |
20.09.2011., utorak
"We are listening and we're not blind. This is your life, this is your time."
|
kako samo lako odustaješ... zašto? a nisi ni probao još. ili jesi, ali si posustao već na prvoj prepreci? bojiš li se poraza? je li to ono za što sam vjeruješ da se od tebe jedino može očekivati? smatraš li nas budalama jer vjerujemo da si sposoban za puno više, ali te tvoj nedostatak samopouzdanja ograničava? misliš li da sam naivna i preoptimistična ako vjerujem da smo sami krojači svoje sudbine i da nam ni nebo nije granica i ako vjerujem da to vrijedi za svakoga pa tako i za tebe? vjeruješ li da je tvoj život zbilja toliko beznačajan? zar zbilja ne pronalaziš ništa u njemu dovoljno vrijedno divljenja? gdje je nestala ona otkačenost i bezbrižnost? što se dogodilo s onim čovjekom koji se razbacivao po plesnim podijima i nije ga bilo briga ako mu netko kaže da nešto ne može, jer je znao da nije u pravu? onim čovjekom koji je imao dovoljno hrabrosti prići mi i uzburkati one "leptiriće" u trbuhu? onim čovjekom koji je znao svoje ideale i čvrsto vjerovao u njih? to sam cijenila kod tebe. nisi bio kao drugi i nisi se bojao biti svoj. a sad gledam tvoju drugu stranu i pitam se je li sve to bio samo privid i ti zaista jesi toliko depresivan i ogorčen na svijet. tvoji ideali su izgubljeni i nemogući i zato se više ne možeš boriti za njih. ali da, tko sam ja da ti držim prodike... to je tvoj život i vjerojatno to sve već i sam znaš, a ja te uostalom ni ne poznajem. nikad nisam ni dobila priliku... drugačiji si od mene. to sam shvatila u samom početku... možda si mi se baš zato i svidio, a možda se to samo opet javlja moja potreba da nekoga spasim. ne bi mi bio prvi put i vjeruj mi da ju ni sama ne razumijem u potpunosti. samo ako je to slučaj, nije mi jasno zašto je i dan danas prisutna... i ona će mi zauvijek ostati kao najveća mana koja me tjera da zabadam nos u tuđa posla iako znam da nije na meni da prosuđujem druge i njihove postupke. i zato ti se ispričavam i nadam se da mi to nećeš uzeti za zlo. |
02.01.2011., nedjelja
Sunday kind of love
Zima se polako ušuljala u grad i udomaćila se među nama. padale su pahulje, prvo one sitne, one su najavile dolazak većih, krupnijih koje će timskim radom odjenuti grad u bijelo. pala je noć. sjedim za radnim stolom pokušavajući svoje osjećaje i razmišljanja staviti na komad papira uz zvukove lene horne i ette james. snježna simfonija ometa mi koncentraciju. pogled mi bježi na prozor. promatram kako polako pokrivaju krovove auta, ceste, drveće... a ljudi, pokrile su i ljude... razmišljam kako su i sada sigurno lijepe, baš kao one od prošle godine. pravilne, blještave, pravo malo remek djelo s neba. sjećam se da smo ko klinci uvijek izrezivali papirnate pahulje, naravno bile su puno veće od pravih. ne poznajem nijednu osobu koja bi ih mogla napraviti onako sitne, da budu istinski vjerodostojna kopija. kad smo mi to pokušavali, dobivali smo samo sitne kružiće. ali nije bilo važno. uživali smo u pahuljama kakve god one bile. poželim izaći van i uhvatiti koju, uvjeriti se da su još uvijek onako lijepe. mogu se vidjeti kako stojim na snijegu, gledam prema nebu sa smiješkom, pružajući dlanove. maleni kristalići zadrže se nekoliko sekundi na mojoj rukavici, a onda se pretvore u malu vodenu mrljicu. zaslijepljena njihovom ljepotom želim još. ubrzavam korake u potrazi za još. tamo gdje ih ima više. ali nije dovoljno, još uvijek se zadržavaju nakratko na rukavicama. ne odustajem. nastavljam dalje hvatajući još više blještavih sitnih kristalića sve dok odjednom ne shvatim da su obje rukavice mokre. a ruke gotovo više i ne osjećam koliko su promrzle. moram se vratiti, ali nove pahulje prekrile su tragove koji vode do doma. i onako prestrašena i promrzla stojim na mjestu i pogledom tražim bilokakav trag koji će mi pomoći da nađem put do toplog doma dok snježne pahulje pokrivaju i mene baš kao što su na početku pokrile i krovove auta, ceste i drveće i one ljude s mog prozora. odjednom me u stvarnost vraća zvuk udarca olovke, koja je ispala iz moje promrzle ruke, o stol i prekidam sa željom za izlaskom u potrazi za ledenim kristalima jer bojim se da ću se izgubiti u toj noći. negdje sama... a vani je hladno... zato i dalje nastavljam samo promatrati njihovu ljepotu, onako s prozora, iz udobnosti toplog doma... sretna vam i uspješna 2011. nadam se da ste sve loše stvari ostavili u staroj i krenuli puni samopouzdanja i vjere u novu! :) |
25.12.2010., subota
Shake up the happiness, wake up the happiness, come on y'all it’s Christmas time! :D
|
ovaj Božić je malo drugačiji od ostalih. prvi put sam daleko od obitelji za Božić pa mi nedostaju. čudan osjećaj je to. slaviti Božić u zagrebu, a trebala bih biti s njima na moru. ali nema veze jer ipak nisam bila sama. veoma sam zahvalna jednoj od best frendica i njenoj obitelji koji su me ugostili kod sebe danas i time mi uljepšali dan! promatrajući ih i sudjelujući u njihovim običajima podsjetila sam se koliko Božić može bit lijep, umirujuć i poseban... nadam se da ni vi niste bili sami dns jer nitko ne bi trebao biti sam za Božić. nadam se da ste otvorili svoje srce radosti i toplini koju Božić nosi i uživali u zajedništvu s obitelji. makar ona ne bila vaša vlastita :) ovog Božića molim za bolji i sretniji svijet. barem na jedan dan. sretan Vam Božić svima! i sve najbolje! ^^ |
10.12.2010., petak
I'll wash you off and carry on.
|
odlučila sam. sve je stvar u perspektivi. nakon nekoliko dana ne spavanja, ne jedenja, plakanja, odjednom mi je sinulo. zašto? zašto bih se JA mučila? zašto bih JA bila ta kojoj je još uvijek stalo? zašto bih JA potrošila još i jednu sekundu svog života razmišljajući o tome zašto se on promijenio i kako se uspio promijeniti iz one osobe koja mi je u jednom trenutku pružala svijet na dlanu u onu koja ga je trenutak nakon toga oduzela, kada je ON taj koji nije znao održati obećanje, kada je ON taj koji je odustao, kada je ON taj koji je stavio rok trajanja na ono što smo imali. ja iz svega ovog izlazim čistih ruku. godinu i pol sjećanja na njega pospremam u ladicu i neću se osvrnuti. vraćam se na staro, kad sam bila sretna i zadovoljna i uživala u životu bez njega, a za to mogu zahvaliti najdivnijim prijateljima i obitelji na svijetu koji su uz mene i uz koje zaboravljam na prazna obećanja i nastavljam vjerovati da će jednog dana naići onaj koji će se nastaviti truditi za mene i nakon godinu dana i pokazivati mi koliko mu značim od kraja vječnosti. :) a njemu... njemu želim sreću u životu. nadam se da će ju znati prepoznati i zadržati.  |
04.12.2010., subota
he's the only one who has enough of me to break my heart...
|
kako? zašto? kada? neznam... ali eto, ne želi me više. i to sucka. užasno jako. zašto se sve moralo promijeniti? zašto nije ostalo onako kako je bilo prije 6 mj kad me volio jednakim intenzitetom kao i ja njega, i kad me isto toliko i želio? milijuni zašto kolaju mojim mislima, onako razbacane, svaka za sebe i ne mogu ih skupiti, ali opet čine smislenu cjelinu: gotovo je. ljuta sam. doduše ne plačem toliko koliko sam mislila da budem, ali možda je to zato što sam u zadnjih mj dana istrošila sve suze koje sam imala. ili mi možda još uvijek nije došlo do glave da on više nije ona osoba kojoj ću se žalit kad mi dan prođe loše i koja će me potom poljubiti i zagrliti i time baciti bilo koji loš dan u zaborav. ona osoba koja će samnom dijeliti svaki svoj i moj sretan trenutak i zajednički stvarati novi. ljuta sam na glupu ljubav. ljuta sam jer se moji osjećaji nisu reducirali poput njegovih. ljuta sam jer još dugo neću moć prijeći preko ovoga i već me sama pomisao na taj proces preboljavanja ubija. a očekivala sam ovo. ne mogu reći da nisam. otkad mi je prošli mj rekao da se premišlja. ali onda mi je jednu večer porukom uništio sve sumnje. rekao je da se ne premišlja više i da je siguran da me želi i dalje kraj sebe, no očito ne zadugo. promijenio se. od savršenog dečka koji mi je darovao sve što sam ikada željela i obasipao me tolikom ljubavlju i nježnošću, pretvorio se u... prijatelja. da, nekoga kome je stalo do mene, tko mi želi dobro u životu i to je to. ništa više. i što ću ja sad? ostavio me samu s hrpom ogromnih osjećaja, a upute za korištenje je ponio sa sobom. zajedno s polovicom mog srca. jednako koliko volim ljubav, toliko ju i mrzim. jer nam pokaže sve one lijepe stvari i navikne nas na njihov luksuz, ali nikad nas ne pripremi na neizbježne trenutke samoće. a onda tugujemo... Kupide, ideš mi na živce. dodatak: 5.12.2010. 14:38 ok lažem. plačem kao kišna godina. znači tek sada mi je zapravo postalo jasno i jedino o čemu razmišljam jest kako smo si obećali kako ćemo se uvijek truditi jedno za drugo jer se previše volimo da bi samo tako odbacili one dane kad smo bili istinski sretni. na svojoj maturalnoj rekla sam mu kako nikada neću odustati od njega. da ću se uvijek boriti za nas. jer mi je prevažan... i nisam. on je odustao. godinu i 5 mj lijepih sjećanja neprestano mi se vrte po glavi. ma čak je i ovaj zadnji mjesec bio lijep, samo zato što je bio s njim. kako dalje nastaviti bez osobe koja vam je bila najvažnija na svijetu? kako odustati od nečeg tako prelijepog što vas je nadopunjavalo godinu i 6 mjeseci? kako popuniti onu prazninu koja je sada ostala? neznam. ali nadam se da će me vrijeme naučiti... |
20.10.2010., srijeda
mijau.
ah dragi, tvoj podsmijeh i moj sarkazam slažu se kao pas i mačka...  yet again...  ;) |
08.10.2010., petak
Tangled up in you
|
U većini postova sam pisala o lijepim stvarima koje veze donose, o svemu onome zbog čega se budimo ujutro nasmijani i o svemu onome što nas ispunjava. U prethodnom postu uvela sam vas i u drugu stranu priče o vezama jer nažalost, neovisno o tome sviđalo se to nama ili ne, veze se sastoje i od lijepih i od onih ne tako lijepih trenutaka. Zašto je to tako? Pa... Veze su jako kompliciran pojam. One su promjenjive naravi. Primijetit ćete kako u početku sve ide glatko i vi ste najsretniji na svijetu jer imate nekoga tko vam se sviđa i vi se njemu sviđate i to vam je dovoljno. Tek je počelo upoznavanje. U toj početnoj fazi prevladava zaljubljenost. S vremenom veza raste i postaje sve složenija. Sada postajete svjesni partnerovih mana i ukoliko ga i dalje prihvaćate takvog kakav jest prešli ste na novi nivo osjećaja - ljubav. Nemojte se zabrinjavati zbog toga što će vam ponekad te mane strašno zasmetati jer vaš je partner samo čovjek, s manama i vrlinama isto kao i vi. U svakoj vezi važna je komunikacija, znati partneru reći što vam smeta, što vam se sviđa i kako vam može ugoditi. U vezama je presudno usmjeravanje partnera. Nipošto nemojte pokušavati promijeniti njegove mane jer su njegove vrline i mane došle s njim "u paketu" i u takvu ste se osobu zaljubili. Uostalom licemjerno je tražiti od nekoga da promijeni dio svoje naravi, ako i sami nismo spremni napraviti takve promjene u svom karakteru, a većina ljudi nije. Druga stvar su loše navike. Kod njih svojim savjetima usmjeravate voljenu osobu da bude bolja osoba. Dalje, zbog razlika u karakteru javljat će se razilaženja u mišljenju, a s njima i svađe različitih intenziteta. Kakve god bile svađe su dobrodošle u svakoj vezi jer prevladavanjem svake vaša veza jača. Možda vam ovaj cijeli opis zvuči mirno, racionalno, lagano, ali u praksi je to veoma kaotičan i težak proces privikavanja i zato ako nemate dobru komunikaciju s partnerom vaša veza neće opstati. Ponekad vam dođe da najrađe isplačete dušu, ponekad mislite da nema smisla nastavljati jer kad se napokon jedva priviknete na jednu stvar, iskrsne neka druga, još gora koja vas još više pogodi. Tu se javljaju dileme. Nema smisla nastavljati s vezom koja loše utječe na vas i ostavlja vas konstantno u nezadovoljstvu. Nije zdravo ni za vas ni za vašeg partnera. Važno je u takvim situacijama smiriti se i razmisliti hladne glave, objasniti partneru situaciju i pronaći rješenje koje će odgovarati oboma. Većinom vas partner povrjeđuje nehotice, pa ako mu ne ukažete na pogreške neće ni znati da vas je povrijedio, a kamoli kako da to ispravi. Većinom se zapravo radi i o nesporazumima koji se tijekom razgovora s partnerom lako daju riješiti. Ako je komunikacija u vašoj vezi veoma razvijena znači da ste jedno drugom stvorili sigurnu okolinu i u tom slučaju svađe ćete prevladavati puno lakše. Također začudili biste se koliko stvari možete naučiti od vašeg partnera. Tako da veze, kakve god bile, veoma su korisne jer iz njih možemo mnogo naučiti. Iskoristite to najbolje što možete. A što se mene tiče? Ja... Ja sam sretna. Sretna jer su svađe koje sam iskusila najčešće posljedice nesporazuma. Sretna jer ih on i ja uspješno rješavamo razgovorom. Sretna jer me u mnogočemu promijenio na bolje. Sretna jer sam mnogo toga naučila od njega i sretna što to i dalje nastavljam. Sretna što me voli jednako kao što i ja volim njega. Jednostavno sretna... :) |
07.10.2010., četvrtak
Lost along the way
|
htjela sam mu reći. htjela sam mu objasniti sve što me u zadnje vrijeme muči, ali nikad nije bilo pravo vrijeme. još kad mu je počeo faks i kad se spremao za ispit, nisam ga htjela još i time opterećivati. čekala sam i čekala, no trenutak nikako da dođe. zato sam rađe šutjela dok se još stvari nagomilavalo. no dođe trenutak kad tu bujicu osjećaja više ne možemo zadržati u sebi pa ju izbacimo iz sebe i to onda kad smo najosjetljiviji. tako sam ja napokon uspjela reći ono što me tištilo, no nažalost on me nije čuo. slušao je, činilo se da sluša, ali opet nije razumio, nije shvatio što sam htjela reći. a kad mi je slomio srce, rekavši da nismo na početku veze da bi se on sad morao još uvijek truditi u vezi (barem sam ja tako protumačila rečenicu u kojoj je rekao da nismo 6 mj. u vezi da bi on morao odgađati neke druge stvari jer mu je veza primarna), ušutjela sam. još me pitao zašto sam to točno nezadovoljna nakon što sam mu rekla što je to što me sve mučilo i rekao da vršim pritisak na njega i da mu vremenski određujem izlaske. nisam mogla više ostati tamo. zrak je postao težak. morala sam izaći van. hodala sam, bez nekog cilja, razmišljajući što se to upravo dogodilo tamo. nikad nisam tražila od njega da odgađa faks zbog mene. ja nisam odgađala svoj i uvijek sam našla vremena za njega. ono što mene smeta je što imamo drugačiju percepciju veze. ja tretiram našu vezu jednako kao što sam i kad smo bili 6 mj. zajedno i jednako mi je primarna kao i tada. ne postoji vrijeme kad se u vezi ne treba truditi. kad se prestaneš truditi pokazuješ da ti nije stalo, a kad ti više nije stalo što ti vrijedi biti u takvoj vezi? a ono o vremenskom određivanju izlazaka je bilo samo da mu dokažem kakvu to on percepciju ima. on očito misli da svakodnevno provodimo 2 sata zajedno. činjenica je da smo se jučer vidjeli sat vremena, prekjučer pola sata i danas sat vremena. a dok je učio znali smo se ne vidjeti cijeli dan. 2 sata traju izlasci u kino i na pizzu, na koje odemo jednom mjesečno. i kao što rekoh nije problem u "satnici" našeg viđanja, već u načinu na koji on to vidi. ali to je tek ono što me danas ubilo u pojam. ostalo je što se dogovara za izlaske s bilo kime osim samnom. i ti izlasci traju dulje nego izlazak samnom. a koliko puta sam ga i ja zvala da ide samnom? koliko puta sam ga zvala da idemo plesati... razumijem da nije mogao do nedavno jer je učio za ispit i to stvarno nije problem, naprotiv bila sam ponosna jer je bio vrijedan i učio. zato sam se veselila ovom tjednu kad sam bila sigurna da ćemo napokon otići negdje zajedno van, ne moramo samo nas dvoje, ali bit ćemo zajedno na duljem izlasku i plesat ćemo. ili ipak ne... i taj se plan izjalovio kao i svaki dosad. vrijedi li se uopće išta više dogovarati? pokušala sam biti ravnodušna, potruditi se da mi bude manje stalo do nekih stvari. bezuspješno... ja neću biti ona koja će prisiljavati nekoga da se ponaša protivno svome uvjerenju. tako da ako je on savršeno zadovoljan s ovime što imamo, poštivat ću njegovo mišljenje uzimajući u obzir i prihvaćajući rizik posljedica koje ono može imati na našu vezu. kažu da tako sve počinje. ili u ovom kontekstu možda bolje rečeno završava... |